Paradoks jednog procenta: Kako bogate nacije koriste statističku iluziju za odgađanje klimatskih akcija

Na prvi pogled, rečenica tipa “ali mi smo samo 1% globalnih emisija” zvuči razumno. Kada je naš udio u globalnim emisijama manji od 1%, kako može biti ispravno da se od britanskih građana traži da žrtvuju čak i više od drugih, tvrdio je Rishi Sunak dok je bio premijer Ujedinjenog Kraljevstva 2023. godine. Sunak nije jedini svjetski lider koji je citirao takve brojke odgađajući smanjenje zagađenja.

Godine 2019. Scott Morrison, tadašnji premijer Australije, iskoristio je 1,3% emisija svoje zemlje da odbaci svaku sugestiju da Australija ne čini svoj dio posla. U julu je njemački kancelar Friedrich Merz ukazao na udio svoje zemlje od 2% podržavajući rupe u evropskim klimatskim ciljevima. Nekoliko mjeseci kasnije, italijanska premijerka Giorgia Meloni slijedila je taj primjer, ističući udio Evropske unije od 6%. Radikalniji zahtjevi čuli su se u radijskom intervjuu u maju s Tonyjem Blairom, bivšim britanskim premijerom koji je konsultovao petro-države nakon odlaska s dužnosti, koji je iskoristio udio Ujedinjenog Kraljevstva od 1% da pozove na napuštanje ciljeva čiste ekonomije.

Ova tvrdnja, redovno stavljena u kontekst masovnih emisija koje proizvode SAD, Kina i Indija, služi kao izgovor da male i imućne države ne mogu uticati na smanjenje ekstremnih vremenskih nepogoda. Na to je prošlog ljeta ukazao i Merz, poručivši da čak i u slučaju da Njemačka preko noći postane potpuno klimatski neutralna, to ne bi spriječilo nijednu prirodnu katastrofu na globalnom nivou.

Mit o globalnom postotku i historijska odgovornost

No, postavlja se legitimno pitnje: da li ova pozicija ima argumentovano utemeljenje? Klimatski naučnici ukazuju na mnogo veće historijske emisije ovih zemalja, što je metrika koja je najvažnija za globalno zagrijavanje, kao i na činjenicu da te zemlje imaju više novca za smanjenje zagađenja.

Po osobi, evropske zemlje su dale neproporcionalan doprinos emisijama. Buduće zagrijavanje je vođeno budućim emisijama, tako da će svaka tona ugljendioksida koju država ili građanin mogu izbjeći emitovati poboljšati ishode temperature, navodi profesor Piers Forster sa Univerziteta u Leedsu.

Tri najmnogoljudnije zemlje na svijetu, SAD, Kina i Indija, bile su jedine pojedinačno odgovorne za više od 5% ugljendioksida emitovanog iz sagorijevanja fosilnih goriva u 2024. Ali dok svaka od preostale 194 zemlje zaista može tvrditi da je manje od 5% problema, zajedno su odgovorne za nešto manje od polovine godišnjih emisija čovječanstva.

Analiza instituta Energy and Climate Intelligence Unit (ECIU) pronašla je 200 primjera takvih tvrdnji u nacionalnim novinama 27 zemalja odgovornih za manje od 2% globalnih emisija CO2 prošle godine. Anketa YouGov-a za ECIU iz aprila ove godine pokazala je da jedan od četiri Britanca smatra da bi zemlje koje emituju manje od 1% emisija trebale prestati pokušavati da ih smanje, navodi The Guardian, te zaključuje da Ujedinjeno Kraljevstvo možda i čini samo 1% trenutnih globalnih emisija, ali je ono odgovorno za 100% vlastitih emisija.